Kad u nekom naselju živi svega 325 stanovnika, a službeno se tretira kao grad, odmah je jasno da se radi o nečem posebnom.

Melnik je daleko najmanji gradu u Bugarskoj, ali ga njegove posebnosti čine jednim od najpoznatijih, a dovoljno je proći prvih nekoliko kuća i baciti doslovno jedan pogled da bi se shvatilo zašto je to tako – ako je termin „balkanska arhitektura“ prihvatljiv, makar i samo u nekom širem, neznanstvenom, laičkom miljeu, onda je Melnik najbolji primjer na čitavom Balkanu.

Donjim, ravnim i novijim dijelom grada ulicu siječe rijeka koje trenutno nema, ni kapi, pa su korito zaposjeli majstori i strojevi, a radovi traju i na izrovanom kolovozu. Prostrani park, očito nedavno temeljito uređen, nadgleda nekoliko metara visok Jane Sandanski (1872.-1915.), kontroverzni revolucionar, rođen u obližnjem selu Vlahi, zagovornik Balkanske federacije, nesuđene nasljednice Osmanskog carstva od Soluna do Beograda i krajnjeg istoka Bugarske, poznat i kao Pirinski kralj i Sandan-paša. Za glavnu ulicu vežu se još dvije, s dvije strane suhe rijeke; sastavljaju se nakon dvjestotinjak metara i to je sve dokle se može autom.

Čim se krene s jedne ili druge strane korita, prodavaonice i štandovi sa suvenirima kazat će neupućenom da u gradić svakodnevno hodočaste rijeke turista. Naravno da je u doba korone sve drugačije, ali ih, vidjet ću kasnije, vrteći se uskim prolazima i stepeništima, i sad ima dovoljno da nijedna radnja nijedne vrste ne bude zatvorena. Zamalo se ugleda prvi, drugi, treći, deseti, ko zna koji hotel, ali nijedan nalik onom što pomislimo kad se izgovori ta riječ – ovdje su svi smješteni u višekatnicama napravljenim u onom balkanskom arhitektonskom stilu: dolje uži, od prvog kata istaka i tako do krova. Kod nas se takve kuće još mogu vidjeti u Kreševu, Jajcu, gdjegdje i u Sarajevu i Hercegovini, ali su ovdje sve, čak i novije, takve.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Otac Kristijan u crkvici svetog Ante

Malo sam tužan kad ugledam zdanje turskog konaka – na fotografijama se vidi da mu je uže pročelje, dio oko ulaza, malo arhitektonsko čudo, ali se sad obnavlja i zastrto je ogromnim platnom. Melnik je inače nekad bio velik grad i odavde se vladalo širokim okolnim prostorom pa je bilo logično da vlast podigne reprezentativan konak. Tuga, međutim, prođe čim se nastavi uličicama, sve do spoja, gdje se, u jednoj od kuća, nalazi muzej vina.

Sad treba odlučiti da li krenuti lijevo ili desno, makar će se ispostaviti da izađe na isto. Gornji dio grada, naime, u strmini je, a kuće kao da jedna drugoj dišu za vrat i nadviruju se iznad glava. Krećem lijevo i nailazim na prvu crkvu, svetog Antonija Velikog, kako ga časte pravoslavci, ili svetog Ante Pustinjaka, kako ga nazivaju katolici. Crkvica je začudo otvorena, a svećenik Kristijan, crnobrad i dugog monaškog repa za vratom, za drugo začudo mi dozvoljava fotografiranje, makar je inače zabranjeno. Ima se šta, od moćnog ikonostasa, preko šara na valovitoj pregradi kora, lustera i svijećnjaka te oslikanog stropa, pa do ktitorskog natpisa – eto ga sad! – grčkim alfabetom i na grčkom jeziku. Do granice i Grčke svega je 20 kilometara, grčka je zajednica ovdje nekad bila znatna i jaka pa su Grci financirali i izgradnju crkve. U crkvici ima i nešto čega drugdje nema, lanac kojim su vezani psihički bolesnici dovođeni ovdje, budući da se, tako kaže predaja, ovdje desilo nekoliko čudesnih ozdravljenja onih što su im Bog ili vrag „prevrnuli pamet“.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Ostaci utvrde

Iznad crkvice započinju ruševine ranobizantskog grada, na koji se nastavljaju zidine podignute u 12. ili 13. stoljeću po despotu Aleksiju Slavenu, samostalnom vladaru vlastite državice oko područja Rodopa u kojoj je Melnik bio glavni grad. Turci su 1701. dodali utvrdi sahat-kulu od koje je, međutim, danas ostala samo baza. Sve je prilično zapušteno, zaraslo u travu, tek djelomično arheološki istraženo i građevinski zaštićeno.

Desno od zidina ponosno stoji Pašina kuća. Visoko je, nadvila se nad donji dio gradića, paša je valjda morao u svakom trenu imati pregled situacije u gradu. Ponosno, ali je sreća da su i na njoj poduzeti očito opsežni obnoviteljski zahvati, inače ne bi bila takva, a za desetljeće-dva je ne bi ni bilo. Oko nje nered, uvijek je tako kad se nešto popravlja, pogotovo ovdje, Bugarska je to, nije Njemačka. Onaj istaknuti dio iznad prizemlja poduprt nizom drvenih greda, starinska vrata sa zvekirom možda su i originalna, s početka 19. stoljeća, kao i, sigurno, neki drugi dijelovi, uključujući i potkrovne rezbarije. U dvorištu nekoliko taman dozrelih, malo je reći sočnih zerdalija; sladim se, dobro dođe na trideset i nešto stupnjeva.

Slično je naselje natkrilila i nešto starija (1754.) Kordopulosuva kuća, najreprezentativniji privatni objekt tog doba na Balkanu. Kordopulosi su bili bogati grčki trgovci i vinari, a kuća je, osim za stanovanje, služila i kao veliko skladište vina s čitavim sustavom tunela uklesanih u živoj stijeni ispod prizemlja, opremljenim ventilacijom, dugih 80, tako kažu jedni, a drugi tvrde čak 150 metara. Znamo da nije sve u veličini, što se potvrdilo i u ovom slučaju, budući da zadivljujuće rezbarije, izvedene po uzoru na venecijanske, nekako prekriju sve ostale dojmove. Bilo bi Kordopulosa možda i danas, taman je posljednji od njih, Manolis, u Francuskoj završio najviše vinarske škole i vratio se na očevinu, ali su ga Turci, povlačeći se iz Bugarske, 1912., ubili, kažu iz čista mira ili možda iz zavisti, a kuću je naslijedila sluškinja Agneza. Ona se, pak, udala, točnije oženila, dovela u kuću, nekog Georgija Cincara pa kuću neki nazivaju i Cincarevom. Ni njima se nije dalo s djecom pa je kuća pretvorena u muzej koji godišnje posjeti više od 30 000 turista.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Melnik, sve kuće su ovakve

Ispod Pašine i Kordopulosove kuće je crkva svete Barbare, odnosno Varvare, točnije ono što je od nje ostalo od 13. ili 14. stoljeća, a ostalo je malo: popločani pod, bočni zidovi, polukružna apsida po kojoj se vidi da su postojale tri lađe, te baze trijema. Ima, dakle, više uspomene na crkvu nego crkve same, ali vjernici svejedno dolaze i ostavljaju ikonice ispred zaključanog ulaza, a neki su napravili i drvenu kućicu s velikom slikom svetice da tu, kad se već ne može među zidine, upale svijeću.

Zanimljivi su i melnički dimnjaci, duguljaste bijele rakete uperene k nebu, donekle slični onim u Toscani i gdjegdje u Istri. I stanovnici se trude pa ispod krovova i s balkona vise, a s prozorčića nas gledaju lutkice u bugarskoj narodnoj nošnji, suhe zmijoglave tikvice, čilimčići, malvati… Iza posljednjih kuća putokazi za još dvije crkve. Hajde, kad sam već tu, da vidim. Do prve, službeno manastira, predanog pod nadleštvo Presvete Bogorodice, ovdje skraćene u Svetu Zonu, treba se, kaže tabla, uspeti preko točno 300 stepenica. Onako, na prvu, i nije mnogo, ali kad vidim koliko je uzbrdo, plus što se ne računaju plohe između dva niza klinovima i deblima podzidanih gazišta, nije ni malo, no tad je kasno, već sam navrh brda. Od ovdašnjih crkava najviše se reklamira upravo ova; očekujem monahe ili monahinje, živost, čak užurbanost, a nalazim crkvicu bez igdje ikoga! Jest da oko nje ima plitkih zidina srednjovjekovne utvrde, jest da je iz 13. stoljeća, građena po nalogu Aleksija Slavena, čak je tu 1220. godine izdao znamenitu povelju koja manastir naziva „despotovim i carskim“, ali se praktički nema šta vidjeti: ikonostasu, izgleda mi, nema ni sedam godina, a ne sedam stoljeća, pod još noviji, od mramora – očito je neko odlučio obnoviti crkvicu ne mareći za znanstvene uzuse. „E, ovo mi je baš promašaj, bez veze se uspentrah!“, razmišljam izlazeći iz crkvice i u tom trenu – gruh! – spucam glavom o niski nadvratnik. Tako mi sveta Zona odgovori na podcjenjivanje njene crkvice :-O

Foto: M.J. | Bljesak.info / Piramide, čudo prirode

Sve što ispričah o Melniku manje bi vrijedilo bez njegova glavnog ukrasa, pješčanih piramida razastrtih na sve strane oko gradića. Tako ih zovu, piramide, makar ih ima u svakojakim oblicima, čak bi, kad se čovjek pošteno zagleda, točnije bilo da su ih nazvali pješčanim gljivama i šišarkama. Ima ih visokih i do stotinu metara, gdjegdje su gotovo sasvim okomite, a spominjem ih baš ovdje zato što je najbolji pogled na njih ispred crkvice svete Zone. Melnik izgleda kao šarena ptica u dubokom sivkastom gnijezdu. Turisti se katkad, iako kroz njih imaju obilježene staze i odmorišta, veru posred piramida, a većina vjerojatno propusti vidjeti ih odavde. Ima još nešto: čitav masiv se polako, neprimjetno, mijenja pod utjecajem vjetrova, kiša i ostalog pa onaj ko ih je vidio sad neće zateći potpuno istu sliku kad dođe, recimo, za 20 godina. I da, melničke piramide nipošto ne treba miješati s onom ublehom od naših, visočkih, izmišljenih, to dvoje nema nikakvih dodirnih točaka.

Do druge crkve, svete Petke, nije daleko i poravno je. Formalno iz 6. stoljeća, stvarno rušena i ponovno građena. Posljednji put ju je pod noge bacio zemljotres, 1904., stotinu godina je stajala tako, u ruševinama, da bi je 2004. svojim novcem počeo obnavljati tajkun iz Petricha Živko Litov. Završeno prije nepune četiri godine. I toga, eto, ima, i tajkunima valja zaslužiti raj, ili barem probati.

Sve mi je to, međutim, sporedno u odnosu na sliku koju ću zateći: u koritu česme ispred samostana hladi se piva, a u dvorištu ću, umjesto monaha i monahinja, zateći mladi par: Ioana tu povremeno dođe očistiti opalo lišće i smeće koje posjetitelji ostave za sobom, a Kirčo joj je danas došao praviti društvo i pomoći, čak je ponio alat da može skresati grmlje što mučki, ispotiha, guši crkvenu portu. Vole se, par su, koriste prigodu da svaki čas provedu zajedno. Kirčo me nudi onim pivom što se hladi, voda s česme je mlaka, može, kaže, teći od jutra do sutra, uzalud je. Poziraju mi i zapisuju mail, da im pošaljem link na putopis. Hoću, naravno. Usput mi kroz glavu prolaze sva ona upozorenja na ulazima u manastire i crkve kako trebamo biti pristojno obučeni, no bretele, no minići, no majice bez rukava. Kod Ioane i Kirča je opušteno, on do pasa gol, radi momak, a ima više od 30 stupnjeva, ona u kratkoj haljinici. Ljubav.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kirčo i Ioana

Na kraju obilaska Melnika treba svesti dojmove, a najbolje je to učiniti, tu je najbolja hladovina, u restoranu „Stari činar“. Činar je kesten, ima ih svukud po gradiću, čak se još nekoliko mehana, kako ovdje zovu kavane, zove slično, ali je kesten, kaže vlasnik „Starog činara“ Ivan Georgiovski, najveći: kad se pri dnu opaše metrom, izađe da mu je obim čak 12,7 metara! Dolazili su, kaže, stručnjaci, procjenjivali i mjerili, pa zaključili da je star između 2200 i 2300 godina!

Pamti, dakle, kesten i kad su ovuda lazali članovi tračkog plemena Medi, i kad su na brdu iznad utvrde, danas zvanom Sveti Nikola, podizali hram, i kad su amo stigli rimski ratnici, i kad su, u Justinijanovo doba, na ruševinama onog tračkog hrama, podigli baziliku. Vidio je stari činar i znoj roblja što je teglilo kamen ka budućoj utvrdi, i nju, kako se, dan za danom, približava nebu, i kako se narednih stoljeća mrvi, i kako Aleksije Slaven prima neznane neimare da ga poprave i dozidaju. I ratnike srpskog cara Dušana, i odrede Konstantina Dragaša, a onda i tutanj osmanlijskih topova tamo negdje na Marici, 1395. godinu i dolazak sultana Bajazida I., zvanog Grom, pod visokim turbanom, okruženom ordijom prekaljenih i na sve spremnih janjičara. I, više od pola milenija kasnije, rikošete osloboditelja koji Turke zauvijek progone iz svog Melnika.

I vino što se razlijeva sokačićima, lelek tupih bačvarskih čekića dok dȕge nabijaju u obruče, i milijune milijuna oštrih zareza u kamen iz kojeg i u kojem se rodio grad. I piramide u bezbroj formi, koliko ih nikad nijedan čovjek koji ovdje dođe neće vidjeti, pa i ako se tu rodio i umro. I EvlijuČelebiju kako sjedi ovdje gdje sad sjedim ja, jer tu je i onda i uvijek bio najdeblji hlad, iz torbaka vadi mesingani divit, pa malo zatim pažljivo uranja kalem u kutiju za tintu i sigurno započinje priču o Melniku.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Ivan Georgioski ispred svog starog činara

A kako se dobro drži, činar možda u neku žilicu zabilježi da sam jednom, ljeta 2020., i ja pod njim zapisivao viđeno i doživljeno. U espresso, kratki, čašu ledene vode, cigaretu iz mekog pakiranja „varne“ i duboki, opori huk prošlosti što se polako baškario negdje u zatiljku.